Hrvatska politička smotra

Thomas Storck – Što je distributizam?

kapitalizam-socijalizam-1Uvodni proslov: Thomas Storck, američki je rimo-katolički filozof i teolog, najpoznatiji kao zastupnik i teoretičar distributizma. Distributizam spada u ekonomiju trećega puta, što je obći naziv za okvire koji se razlikuju od radikalnih ekonomskih rješidba desnice ili ljevice (kapitalizma i komunizma), tako i Storck kaže da se distributizam u svojoj suštini ne nalazi “ni lievo ni desno”. Distributizam se po snažnoj kritici financijskog kapitalizma te kritici komunističkog ukidanja osobnog vlastništva, ne razlikuje od ostalih ekonomskih teorija trećeg puta kao što su npr. korporativizam ili komunitarizam (ekonomija ruskog nacional-boljševizma), s razlikom što je distributizam udaljen od ekonomskog statizma(etatizma) spomenutih teorija i predstavlja sredinu između statizma (etatizma) i individualizma. Distributizam je anti-modernistička i tradicionalna teorija koja teži podčiniti ekonomsku aktivnost ljudskoga života u cjelini, duhovnomu, umnomu (intelektualnomu) i obiteljskomu životu (Storck), što je i osnovni postulat svake ekonomske teorije izjednačene s euroazijskom misli, koja zastupa “podčinjavanje ekonomije nekoj višoj civilizacijsko-duhovnoj vriednosti”(Dugin).

“Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (Lk 16, 13).

Što je distributizam?

Veći dio poviesti Zapadnoga svieta od sredine XIX. stoljeća bio je obilježen sukobom među suparničkim ekonomskim sustavima. Od Komunističkoga manifesta 1848., kada je utvrđeno da “bauk kruži Europom”, bauk je doista kružio ne samo Europom, nego cielim svietom. To je bio bauk ne samo komunizma, već bauk sukobljenih ekonomskih i društvenih sustava, koji su mnogo puta od tada potresli čovječanstvo. Nu, prema mišljenju mnogih, to rivalstvo ekonomskih sustava je došlo do kraja: komunizam i socijalizam su završili poraženi, a time je jedino kapitalizam ostao trijumfalno vladati cielim svietom. Međutim, tome nije tako. U zaboravljenom odlomku enciklike “Centesimus Annus”, Ivan Pavao II. ističe da izbor čovječanstva nije ograničen na kapitalizam i trenutno diskreditiran socijalizam.”Vidjeli smo da je neprihvatljivo reći da poraz takozvanog ‘Real-Socijalizma’, ostavlja kapitalizam kao jedini obrazac ekonomske ustrojbe” (no.35). U tome slučaju, Katolicima priliči pogledati ka distributizmu, ekonomskomu sustavu zagovaranomu od strane najboljih umova Crkve u prvoj polovici XX. stoljeća, ljudima poput  G. K. Chestertona, Hilairea Belloca, Fr. Vincenta McNabba i mnogih inih. Pogledajmo pobliže što je distributizam i zašto ga mnogi katolici vide kao srodnijega katoličkoj misli, nego što je to kapitalizam.

U prvomu redu, bilo bi dobro izvesti nekoliko odrednica glavnih pojmova, koje ćemo rabiti, a posebice odrednicu kapitalizma. Prečesto ta rieč ostaje neodređena, a svaka joj pojedinačna osoba daje neku vrst konotacije, koju ima na umu, dobru ili lošu, ovisno o vlastitim uvjerenjima, nu nikada jasno određenu. Nu, prvo, što kapitalizam nije? Kapitalizam nije osobno vlastništvo imovine, čak ni proizvodne imovine. Takvo vlastništvo je postojalo u većini svieta većinu doba, a za kapitalizam se obćenito drži da je nastao tek pred kraj Srednjega vieka u Europi (*N.p. Auktor za nastanak kapitalizma uzima nastanak merkantilizma, koji je njegov prethodnik). Možda je najbolji način za nastavak, da uzmemo našu odrednicu iz jednoga značajnoga izvora i tada ćemo vidjeti kako ta odrednica doista odgovara poviestnim činjenicama. Okrenut ćemo se stoga, enciklici pape Pija XI, Quadragesimo Anno (1931.), u kojoj je kapitalizam određen ili obilježen kao “onaj ekonomski sustav, u komu je od strane različitih ljudi omogućen kapital i rad zajednički potreban za proizvodnju” (no. 100). Drugim riečima, u kapitalizmu obični ljudi rade za nekoga drugoga. Netko, kapitalist, plaća druge, radnike, da rade za njega, i prima zaradu od toga posla, t.j. od onoga što preostane nakon izplate radnika, sirovina, poreza, dugova, i t.d.

Sada, postoji li nešto pogrješno u vezi kapitalizma, u odvajanju vlastništva od rada? Samo u sebi nema ništa nepravednoga oko moga posjedovanja tvornice ili farme i zapošljavanja inih da rade za mene, dok god im plaćam pravednu i dostatnu plaću. Ali ipak, kapitalistički sustav je opasan i neprosviećen, njegovi plodovi su štetni za čovječanstvo, a vrhovni crkveni poglavari su često dozivali promjene koje bi, ustvari, uništavale kapitalizam, ili mu barem smanjile obseg i moć.

Dopustite mi objasniti i opravdati tvrdnje, koje sam upravo iznio. A kako bih to učinio, moram prvo skrenuti kako bih objasnio svrhu ekonomske djelatnosti. Zašto je Bog dao ljudima mogućnost i potrebu za proizvodnju i korištenje ekonomskih dobara? Odgovor na to je očit: mi trebamo ta dobra i usluge kako bismo živjeli ljudski život. Tako ekonomska djelatnost proizvodi dobra i usluge radi služenja cielomu čovječanstvu, i svi ekonomski sporazumi moraju biti suđeni prema tome koliko dobro izpunjavaju tu svrhu.

Sada kada su vlastništvo i rad razdvojeni, nužno postoji skupina ljudi, kapitalisti, koji su na jedan korak udaljeni iz samoga proizvodno-uslužnoga postupka. Dioničari, na primjer, tipično, ne brinu za tvrtku, kojoj su službeno vlastnici, te kako ona posluje i gura, nego samo raste li ciena njihove dionice ili koliko je visoka dividenda, koja se izplaćuje. Ustvari, na burzi, dionica promieni vlastništvo tisuću puta na dan, t.j. različiti pojedinci ili entiteti, kao što su mirovinski fondovi, djelomični su vlastnici tvrtka kroz nekoliko minuta, sati ili dana, i kad je dionica prodana nekom drugom, oni postaju vlastnici nekoga novoga entiteta. Stoga klasa kapitalista prirodno vidi ekonomski sustav kao mehanizam kroz koji se novcem, dionicama, obveznicama i inim surogatima za stvarno bogatstvo, može manipulirani kako bi se obogatili, umjesto da služe društvu proizvodnjom potrebnih dobara i usluga. Kao rezultat toga, ljudi su stekli bogatstvo nasilnim preuzimanjima, spajanjima, zatvaranjima tvornica i t.d., drugim riečima, izkorištavanjem osobnih (osobnih) vlastničkih prava, ne u svrhu uključivanja u proizvodnu ekonomsku djelatnost, nego bogaćenja bez obzira na posljedice za potrošače ili radnike.

Pape su doista opravdavale vlastništvo osobne imovine, ali ako izpitamo kako i zašto su to činili, vidjet ćemo da je logika njihovog stajališta daleko od logike kapitalizma. Uzmimo za primjer, poznat odlomak iz enciklike Lava XIII., Rerum Novarum (1891.).

“Ljudi uviek rade više i spremnije kada rade na onome što je njihovo vlastito; dapače, oni uče voljeti samu zemlju, koja prinosi kao rezultat rada njihovih ruku, ne samo kod hrane za jelo, već pri obilju dobrih stvari za sebe i za one koji su im dragi (no.35).”

Nu, što se događa u kapitalizmu? Nauče li ljudi voljeti sam dionički certifikat, koji prinosi hladnom gotovinom, kao rezultat rada nečijih drugih ruku? Opravdanje osobnog vlastništva kakvog su pape izgradile, uviek je povezano, barem kao ideal, sa združenim vlastništvom i radom. Tako Lav XIII. kaže: “Zakon, stoga, treba dati prednost vlastništvu i njegova bi politika trebala biti poticati što više ljudi da postanu vlastnici”(Rerum Novarum, no. 35). To je učenje ponovio Pio XI. u Quadragesimo Anno (nos. 59-62, 65). Na istomu su tragu i Ivan XXIII. u Mater et Magistra (nos. 85-89, 91-93, 111-115), i Ivan Pavao II. u Laborem Exercens (no. 14). Ako “što je više ljudi moguće… postanu vlastnici,” tada će sudbonosno razdvajanje vlastništva i rada biti, ako ne uklonjeno, barem smanjeno obsegom i utjecajem razdvajanja. To više ne će biti obilježje našega ekonomskoga sustava, čak i ako će još postojati u određenoj mjeri.

A to nas vodi izravno do distributizma. Distributizam je ništa drugo, nego ekonomski sustav u kojemu je osobno vlastništvo dobro raspoređeno (distribuirano), u kojemu su “što je više ljudi moguće” ustvari vlastnici. Vjerojatno se najpotpuniji izkaz distributizma može pronaći u knjizi Hilairea Belloca, “Obnova vlastništva” (1936.). Primietite naslov, Obnova vlastništva.

Distributisti tvrde da je pod kapitalističkim vlastništvom, određena proizvodna imovina,  predodređena za bogate, i da im to daje utjecaj i moć u družtvu daleko izvan onoga koliko imaju pravo. Da, službeno  pravo na osobno vlastništvo postoji u kapitalizmu, ali je u stvarnosti ograničeno na bogate.

Daljnje je obilježje distributizma, koje proistječe iz toga, da će u distribucijskoj privrjedi (gospodarstvu), nagomilavanje imovine imati postavljene granice. Prije prvoga prosvieda da ovo zvuči kao socijalizam, treba se sjetiti Chestertonove opazke (iz “Što ne valja sa svietom”, poglavlje 6.), da institucija osobnoga vlastništva ne podrazumieva pravo na neograničeno vlastništvo, jednako kao što institucija braka ne podrazumieva pravo na neograničeni broj žena.

U Srednjemu vieku su suštinski katoličke institucije zanatskih cehova, vrlo često ograničavale iznos imovine koju vlastnik/radnik može imati (na primjer, ograničavajući broj njegovih zaposlenika), upravo u svrhu sprječavanja bilo koga, od procvata njegova posla toliko da izgura ine izvan poslovanja. Jer, ukoliko osobno vlastništvo ima svoju svrhu i kraj, na čemu Aristotel i Sveti Toma insistiraju, to je zasigurno zato da čovjeku omogući pristojan život za sebe i svoju obitelj služeći družtvu. Nu, jedan život, a ne dva ili tri. Ako moj posao podupire mene i moju obitelj, kojim pravom imam proširiti taj posao pa time oduzeti inima sredstva kako bi uzdržavali sebe i svoje obitelji? U Srednjemu vieku su ljudi vidjeli one u istomu poslu, ne kao suparnike ili natjecatelje, već kao braću, braću angažiranu na vrlo važnomu poslu pružanja javnosti potrebnih dobara ili usluga. Kao braća su se udružili zajedno u cehove, uključili svetćenike da mole za svoje mrtve, podupirali udovice i siročad s osiguravajućim zakladama, i obćenito marili jedni za druge. Tko ne bi priznao da je taj okvir ekonomske djelatnosti više srodniji katoličkoj vjeri, nego kapitalistička etika gdje “pas jede psa”?

Svjestan sam da mnogo onoga što sam iznio mora zvučati čudno većini čitatelja. Većina ljudi je upoznata samo s kapitalizmom i socijalizmom. Nu, malo znanja o katoličkoj ekonomskoj poviesti, i tradiciji katoličke ekonomske misli, bit će dovoljno za uvjeriti bilo kojega nepristrana čitatelja na cieli, gotovo nepoznati, sviet izvorne katoličke misli na ovu temu. Ako je trenutna ekonomska “znanost” u suprotnosti s ovom mišlju, tada se zapitajte, koji auktoritet ta “znanost” ima? Ona je nastala iz deističke filozofije tzv. Prosvjetiteljstva XVIII. stoljeća, i neobično je da neki katolici, dok osuđuju (s pravom) filozofiju toga nesretnoga stoljeća, toplo prihvaćaju njegove ekonomske teorije, ne shvaćajući da ta ekonomska teorija izvire iz istoga otrovnoga zdenca kao Voltaire i enciklopedisti. Ali nije prekasno preobraziti naše razmišljanje prema samom obrazcu Isusa Krista i njegove Crkve – ako smo spremni protjerati iz naših života idole, koji se štuju u našim vlastitim zemljama i prigrliti začuđujući put odkrića katoličke ekonomske misli.

Izvorni članak: http://www.reocities.com/integral_tradition/

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: